Obdukcija tijela preminulog izvršena je juče u prostorijama mrtvačnice Medicinskog centra u Bijeljini po naredbi Okružnog tužilaštva.

Iz tog tužilaštva ranije je saopšteno da je Radmanu u petak, oko 12.30, pozlilo prilikom saslušanja u prostorijama Sektora kriminalističke policije Centra javne bezbjednosti Bijeljina, o čemu je obaviještena Služba hitne pomoći Doma zdravlja Bijeljina, koja je izašla na lice mjesta i konstatovala da je on u međuvremenu preminuo.

Kako smo nezvanično saznali, preminuli Radman nije djelovao uznemireno tokom razgovora, ali se u jednom trenutku požalio da ga je strahovito zaboljela glava i da osjeća da će se onesvijestiti, a odmah potom mu je i pozlilo. Pripadnici Centra su odmah pozvali Hitnu pomoć, ali je Radman u međuvremenu preminuo.

Prema nezvaničnim informacijama, Radman je imao sedmogodišnji spor sa jednim bijeljinskim preduzećem oko kupovine poslovnog prostora, nikada nije bio osuđivan, a poziv na razgovor u bijeljinskoj policiji odnosio se upravo na davanje izjave o dugogodišnjim neriješenim odnosima oko spornog poslovnog prostora.

Predviđena izgradnja multifunkionalnog objekta sa prostorom za poslovanje, kulturne djelatnosti i podzemnom garažom. Za izgradnju monumentalnog objekta potrebno javno-privatno partnerstvo.
Opština Bijeljina je 2009. godine raspisala međunarodni konkurs za idejno rješenje za uređenje centra grada - od Biblioteke „Filip Višnjić“ do Tržnog centra „Emporium“ na koji je prijavljeno 13 projekata. Konkursom je tražen multifunkcionalni objekat u kom će biti mjesta za poslovnu i kulturnu djelatnost, kao i prostor za parkiranje.

Stručna komisija za izbor idejnog rješenja za najbolje rješenje je jednoglasno izabrala projekat grupe autora iz Beograda, kojim je predviđena izgradnja objekta površine od 30-40.000 metara kvadratnih korisne površine. Članovi stručne komisije su istakli da je najveća vrijednost izabranog rješenja u tome što ono nudi elemente po kojim će se dobiti dominantnost na centralnom gradskom Trgu i kupolu nad centralnim dijelom objekta koja  bi mogla da bude novi znak prepoznavanja Bijeljine. 

Na prezentaciji rezultata konkursa istaknuto je, međutim, da nijedno pristiglo rješenje nije u potpunosti zadovoljilo sve kriterijume konkursa i da će odabrano rješenje morati da se preradi, prije svega u pogledu spratnosti, kako bi se u potpunosti uklopilo u postojeći izgled tog dijela Trga. Takođe, Stručna komisija je bila mišljenja da nije potrebno graditi podzemnu garažu na pet spratova, već da su dovoljna dva sprata sa oko 350 parking-mjesta.

Predračunska vrijednost proojekta je oko 40 miliona KM i za naredni period u planu je raspisivanje međunarodnog javnog konkursa za traženje suinvestitora, jer tako veliki projekat nije moguće izvesti bez javno-privatnog partnerstva.

Susretom takmičarskih ekipa Suvog Polja i Patkovače, 12. februara u Domu kulture u Suvom Polju, otvoren je ovogodišnji, 31. po redu, Festival sela opštine Bijeljina „Znanjem, pjesmom i igrom kroz Semberiju“. Organizator Festivala je Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ iz Bijeljine, a pokrovitelj je Načelnik opštine Bijeljina. 

Festival sela je jedna od najdugotrajnijih i najmasovnijih kulturnih manifestacija na području Bijeljine na kojoj se okupljaju najbolje ekipe koje se nadmeću u izvođenju narodnih igara i modernih igara, izvorne muzike, scenskih komada i odmjeravaju snage u narodnim sportskim disciplinama i šahu. Takođe, učesnici pokazuju i znanje iz istorije i poljoprivredne proizvodnje. Pored takmičarskog dijela, svake godine Festival se pretvori u druženje mladih i starih žitelja semberskih sela.
Ove godine na Festivalu se takmiči deset ekipa iz Suvog Polja, Patkovače, Gradca, Dragaljevca, Kojčinovca, Hasa, Novog Naselja Janja, Broca, Velike Obarske i branilac prošlogodišnje titule najboljeg sela - ekipa Dvorova. Festival će trajati do 14. marta.

Da  li se adekvatno vodi računa na prostorima BiH o očuvanju kulturno-istorijskog nasleđa?

 Nažalost danas  se u skoro svim ''zemljama tranzicije''skoro  uopšte ne vodi računa o zaštiti  kulturno-istorijskog i prirodnog  nasleđa. U BiH ( u oba entiteta) situacija je možda i najalarmantnija. Zbog ekonomskog siromašenja i krize, zbog nerazvijenosti i nemaštine ovdje se uvriježilo mišljenje da štednju moramo sprovoditi prvo od kulture, umjesto da svi segmenti društva solidarno snose teret krize. Tako se desilo da sport, aerodromi, auto-putevi, vjerske zajednice, pa i zdravstvo i školstvo imaju znatno bolju materijalnu poziciju.

 Dakle, nismo daleko od istine što smo  konstatovali očigledno nedovoljnu  društvenu brigu o kulturno-istorijskom i prirodnom nasleđu BiH, odnosno o svim kulturnim dobrima, i pokretnim i nepokretnim, i materijalnim i nematerijalnim, o onim proizvedenim ljudskim radom ili djelom prirode.

Ko  bi trebao da vodi računa o kulturno-istorijskim  bogastvima, koja institucija  i da li one funkcionišu?

 U svim civilizovanim  zemljama o ovim poslovima se načelno  brinu Zavodi za zaštitu spomenika  kulture tj. kulturno-istorijskog  i prirodnog nasleđa (i cijeli niz javnih i privatnih ustanova zaštite, pod njegovom ingerencijom). Naravno i u BiH postoje ovakvi republički Zavodi u oba entiteta, a postoji i centralna dejtonska Komisija za nacionalne spomenika BiH u Sarajevu koja u poslednje vrijeme želi da svoje nadležnosti prenese na sva kulturna dobra.

 Međutim, ako u ovim zavodima radi nedovoljan  broj ljudi i ako smo mi u situaciji  da imamo samo simboličan broj profesionalno  zaposlenih na poslovima zaštite  kulturnih dobara (zavodi, muzeji, nacionalni parkovi, službe zaštite, konzervacije i restauracije, nadgledanja, vodiči...) onda ništa bolje i ne možemo očekivati. Kada se ovome doda i pomenuta društvena nebriga, a naročito osustvo saradnje sa tužilaštvom, sudstvom, organima za istrage i gonjenja, onda nam se moraju dešavati ovakve stvari. Kao ilustraciju navešću činjenicu da ni jedan sud u BiH za poslednjih 10 godina nije angažovao ni u jednom sudskom sporu sudskog vještaka za ovu djelatnost. Izgleda da nije poveden ni jedan sudski spor na ovu temu, i da nije ni vođen , jer za ovih 10 godina niko me nikada nije angažovao, iako sam jedini sudski vještak za ova pitanja u RS.

Slučaj  Orlovačke pećine.  Da li su se adekvatno  takvi eksponati čuvali, s obzirom da su bili zaključani običnim lancom i katancom?

 Naravno, da će se javno mnenje skandalizovati kada se objave krađe kao što je ova sa pećinskim medvjedom u Orlovači. Takođe je logično da javnost traži odgovornost zbog neadekvatnog obezbeđenja, ali običan čovjek i ne zna sa kakvim oskudnim sredstvima raspolažu ovakve institucije zaštite. Ljudi ne znaju da niko nije izdvojio sredstva, ili uopšte nije imao budžeta, da se postave bar ovakva vrata kao u Orlovači i na pećini, tj. rimskom rudniku u Dardaganima kod Zvornika, iako je prošle godine tu pronađen najveći rimski rudnik kamena u Evropi. Većina drugih naših pećina nema bukvalno nikakvu zaštitu, a lopovi i bjelosvjetski kolekcionari odnose i uništavaju preostali pećinski nakit. Slično se dešava sa devastiranjem staništa rijetkih biljnih vrsta, raritetnog drveća, minerala, geoloških i paleontoloških nalazišta, zaštićenih životinja i drugog. Niko ne nadgleda, niti štiti od divljih iskopavanja brojne arheološke lokalitete, drevnu arhitekturu, etnološke predmete ili primjerke starih narodnih nošnji.

 Sve će to nepovratno odlaziti iz ove zemlje  dok zaista Država (političari ili  javno mnenje) ne shvati šta se dešava.

Postoji li ipak, tu i djelimična odgovornost profesionalaca?

 U slučaju  Orlovače vjerovatno ne postoji nikakva  realna odgovornost profesionalaca, jer nedostaju sredstva, a u  područnoj jedinici Republičkog  zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog  i kulturnog nasleđa na Palama radi samo jedna osoba zadužena za ukupno prirodno nasleđe. Međutim, profesionalci moraju daleko energičnije da iznose svoje argumente, prvenstveno u cilju donošenja odgovarajuće zakonske regulative. Mora se ponovo formirati svijest da je cjelokupna društvena zajednica i svaki pojedinac odgovoran za stanje kulture u državi. Nije dovoljno samo dati platu nekom prirodnjaku i da se on sam brine hoće li neko osijeći rijetke zaštićene primjerke nekog bora munike ili molike, ili će odnijeti fosil, stalaktit ili stalagmit. O tome mora da brine i svaki policijski radnik, kompletno sudstvo i tužilaštvo, obavještajne agencije, sredstva informisanja i bukvalno svaki savjestan građanin.

Arheološko  nalazište Skelani. Da li je ono zaštićeno  adekvatno?

 Arheološko  nalazište u Skelanima na neki način je izuzetak od ovog pravila. Ovo je primjer kako naporima ukupne društvene zajednice mogu da se iznađu adekvatna rješenja. Kada je Vlada  RS odobrila milion maraka za formiranje  novog muzeja u Skelanima i  kada je Narodna skupština RS lokalitet  proglasila od izuzetnog značaja, o tome su obaviješteni i odgovarajući policijski organi, pa ovdje ne dolazi do neželjenih događaja.

 Sa  druge strane imamo negativan  primjer kada je prilikom asfaltiranja puta u G. Potočarima kod Srebrenice pronađena nepoznata srednjovijekovna nekropola. Tom prilikom aktuelne vlasti u Srebrenici nisu iznašle načina da obezbijede ni 1.700,00 KM kako bi se sanirao ovaj lokalitet.

Kakvo je stanje sa drugim arheološkim nalazištima. Dešavaju li se devastacije  arheoloških lokaliteta?

 Ovakvo stanje  nikako ne pogoduje zaštiti arheoloških  lokaliteta. Oni se uništavaju brojnim  zemljanim radovima raznih građevinskih firmi, vađenjem šljunka, pravljenjem kanalizacija i puteva. Drugi se uništavaju neovlaštenim ''divljim iskopavanjima'' tragača za blagom i od strane plaćenika raznih kolekcionara. Ima slučajeva da ovakvi ljudi željni brze zarade sa bagerima prekopavaju rimska groblja i sa najsavremenijim metal –detektorima i geo-lokatorima pronalaze ostatke rimskog nakita i novčića što sve prodaju bogatim kolekcionarima na Zapadu. Ni jedan vlasnik šljunkare neće da prijavi pronalazak bilo kog vrednijeg nalaza prilikom vađenja šljunka, a o roniocima koji pljačkaju potopljene čamce i brodove da i ne govorimo.